Rana jesen je uvijek prekrasna, šarena i prohladna. Još uvijek ima plodova za skupiti od jabuka, kestena, gljiva, korijenje gaveza, gomolji čičoka, koja bundeva…ma čudo prirode i element Zemlje. A onda dođe onaj drugi Metalni dio jeseni kad smo sve skupili, to šareno lišće je vjetar otpuhao i ostala je prohladnost, vlaga i magla. Priroda je otpustila sve iz prethodne godine i čeka zimski počinak i punjenje baterija za nadolazeće proljeće. Baš nas tako i energija Metala nutka da pogledamo unutar sebe, da budemo zahvalni za sve blagodati protekle godine, da prihvatimo sebe i vlastitu vrijednost te otpustimo svo lišće i sve što nam nije više potrebno kako bismo imali prostora udahnuti svježi prohladni jesenski zrak. Tužno, a opet sasvim prirodno. Emocija vezana uz element Metala je tuga. Tuga ima prirodnu sposobnost pročišćavanja jer nam omogućava da preispitamo i sagledamo sve što nam više nije potrebno u životu. Da prihvatimo i poštujemo sve što je ušlo u naš život i da sa zahvalnošću pustimo sve što je otišlo kao i sve što treba otići iz našeg života.
U studenom se sjećamo svih koji više nisu s nama. A kako se konji nose s tugom kad nadžive svojeg čovjeka? Nisam o tome puno razmišljala dok se nisam susrela iz prve ruke s konjem koji je ostao sam bez svoje čovječice. Naravno, nije ostao sam – okružen je i dalje svojim ljudima koji se brinu za njega i vole ga, ali je ostao bez one jedine osobe s kojom je imao onu posebnu vezu. Znala sam za tu povezanost još odavno – od kad sam prvi put ostala sama s tim konjem dok je njegova čovječica bila na moru. Naš odnos bi se momentalno promijenio, odjednom sam mu bila sve, ali isto tako bi prestala postojati onoga trena kada bi se auto moje mame uparkirao u dvorište. Ništa, kao da ne postojim, proteklih mjesec dana kao da se nije dogodilo. A onda se jednog ljeta moja mama razboljela i polako je sve manje dolazila u štalu. A on je bio sve tužniji, pa je počeo kašljucati. Kako je majka kopnjela tako je on više kašljao. I prošli smo sve uobičajene situacije – močenje sijena, otvoren boks da može biti vani koliko hoće, izbacili slamu, pa dodaci za disanje…ali ništa nije pomoglo. Kad nje više nije bilo, izgledalo je kao da ni njega više neće biti. Ne samo da je kašljao nego bi i svaki put prdnuo – organi i energije povezani s elementom Metala su pluća (primanje) i debelo crijevo (otpuštanje) – više nije htio s nikim imati veze, nikakvo češanje, trljanje glave o naša ramena…ma ni blizu nam nije dao. Bilo je tu i poučnih trenutaka za mene. Naučila sam raditi tretmane na daljinu, bez fizičkog dodira. Istražila sam sve moguće biljke koje bi mu pomogle da prodiše…otpusti. A najviše sam naučila čekati i imati strpljenja, ne htjeti više od onoga što on može primiti.
Kako je ljeto dolazilo tako se kašalj počeo smirivati, počeo nam se približavati…opet je počeo uživati u češkanju, trljanju glave o naša ramena…opet nam je dozvolio kontakt, dodir. I opet sam dobila dozvolu da mu dam tretman – onaj gdje ruke stavim na njegova leđa. I ne kašlje više, uopće, ni malo. Nevjerojatno….fenomenalno. A opet jedan dio njega je nestao i otišao s mojom mamom…nema ga i neće se vratiti ma koliko se ja ili itko od nas ostalih trudio.
Za element Metala karakteristična je razmjena (disanje), sposobnost otpuštanja, osobne granice…svi ti elementi su iskočili van u svom ekstremnom obliku onog trena kada njegove čovječice više nije bilo. I samo s vremenom i puno strpljenja i razumijevanja je uspio otpustiti, postaviti nove granice prema ljudima koji su ostali i počeo učiti živjeti bez svojeg čovjeka.
Bit tuge nije žaljenje već otpuštanje. Iz tuge proizlazi odlučnost kao spoznaja da ono što smo izgubili i dalje djelomično živi u nama i dio je onoga što jesmo te nam daje snagu da idemo dalje i da pronalazimo nove radosti u životu koji je ispred nas.
Metal se može taliti, može mu se mijenjati oblik i ponovo taliti i mijenjati oblik – no u svim njegovim promjenama oblika on i dalje zadržava svoju vrijednost, svoje karakteristike, svoje ja unutar univerzuma različitosti…ponekad s drugim ljudima.